Žena i islam

Dr. Enes Karić: Muslimanka u ropstvu muslimana!

Autor teksta, prof. dr. Enes Karić, sa žalošću konstatira da i pored činjenice da se dragi Bog svojim darovima poruke Kur'ana objavio podjednako i muškarcima i ženama, da je dugo godina i stoljeća na sceni “islam muškarčina” u čijem se ropstvu i nalazi žena muslimanka kojoj se ne nudi uloga ravnopravne partnerke i sugovornice.

Kad smo kod ove teme, prisjećam se ogromne literature  o “ženskom pitanju” (često pod onim stereotipnim naslovom “položaj žene u islamu” – wad'u l-marati fi l-islam), kao da je žena puki predmet, pa je nekako predmetnut pred muškarca! Oslovili su to pitanje uglavnom muslimanski autori (muškarci) u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Zapravo, ta je literatura pokušala da pokaže i dokaže (najčešće apologetski) sljedeće:

Islam je sjajan prema ženi (majci, kćerki, sestri, supruzi, tetki, itd), ali su muslimani (muškarci) izdali i napustili “pravi islam”, pa su tako napustili i “pravi odnos” prema ženama. Razlog što su muslim ani (muškarci) napustili “pravi islam” jeste taklid, a taklid se naročito pokazao u kolonijalizmu, itd. Drugim riječima, prvo je muslimane osvojio taklid, a onda ih je osvojio kolonijalizam i Zapad, itd.

Zašto su muslimani (muškarci) zarobili žene (muslimanke)?

Te su dvije navedene stepenice uvijek spominjane kao prve, a onda su muslimanski autori (muškarci, zapravo muškarčine) davali beskrajno duge recepte kako se vratiti tamo, u prvo i pravo, nepatvoreno doba islama, kako razotkriti primjere, uzore i modele iz tog uzornog doba za današnje emancipiranje ili oslobođenje (muslimanske) žene (tahriru l-mar'ati fi l-islam).

A, zapravo, prava su pitanja sljedeća:

A) Kad su to muslimani (muškarci), u toj potrazi za “pravim islamorn”, ponudili da im muslimanke budu ravnopravne sugovornice i intelektualne partnerke?

B) U čijem se to ropstvu našla muslimanska žena? Odgovor je samo jedan. U ropstvu muškaraca muslimana. (Kako su muslimani muškarci bili osvojeni, jedino čime su oni mogli vladati – bile su žene muslimanke). Krug dekadence se morao tako zatvoriti, muslimanka je kao najslabija karika morala biti još više potlačena. Posve je sporedno pitanje: Kad je to došlo doba, kad su to nastupili dani, i zašto su uopće osvanuli na bijelome svijetu, pa su muškarci muslimani pomislili da su vlasnici svojih žena, gospodari svojih kćerki, suvlasnici svojih sestara?

Ukinuti muškarca portparola žena!

Šta je lijek? Ima li izlaza? Ima, naravno. Potrebno je da muslimanke (pro)govore o sebi, da tumače svoju vjeru, da tumače sebe u svojoj vjeri. Potrebno je da se formira muslimanska ženska elita, da oslovi svoj položaj, da se osposobi za svoj svijet fetvi, rekli bismo. I da ukine muškarca (muškarčinu) muslimana kao svoga portparola. Daj Bože! Ali, pisac ovih redaka je pesimista u tom pogledu (druge ćemo poglede zasad zanemariti). S tugom na kraju kažem i ovo: Dugo je godina i stoljeća na sceni “islam muškarčina”, kao da muslimanke ne sačinjavaju pola muslimanskog čovječanstva. I kao da se dragi Bog svojim darovima poruke Kur'ana nije objavio i tom dijelu čovječanstva.

Prof.dr. Enes Karić
Tekst objavljen u časopisu Novi Muallim, br. 48, decembar 2011.