Poslanik, a.s., isticao je da je želja za vlašću direktno povezana s gubitkom Allahove pomoći: “Ne traži vlast! Ako je na svoje traženje dobiješ, snosit ćeš u potpunosti odgovornost za nju, a ako je dobiješ ne tražeći je, Allah će ti u njoj pomoći.“
Ako malo proširimo ovaj koncept, ideju preuzimanja vodeće pozicije možemo uokviriti u dva suprotstavljena pristupa (ili namjere):
• Vodeća pozicija utemeljena na nagrađivanju zasluga
• Vodeća pozicija utemeljena na odgovornosti
Vodeća pozicija utemeljena na nagrađivanju zasluga
Postoji opasna iskrivljena slika pozicije utemeljene na nagrađivanju zasluga – da su to nekvalificirani, nekompetentni i egoistični pojedinci koji misle da zaslužuju određenu poziciju unatoč nedostatku kvalifikacija i sposobnosti. To je opasan narativ, jer u glavi imamo sliku određene osobe, to nikad nismo mi. Stoga mislimo da smo sigurni od takvog ponašanja.
U stvarnosti pristup koji se temelji na nagrađivanju zasluga ide mnogo dublje od ovoga. Pomislim na to uvijek kad čujem intervjue sa sportistima nakon što osvoje prvenstvo. Gotovo uvijek spominju koliko su se za to trudili.
Naporan rad. To je fraza o kojoj sam puno razmišljao u posljednje vrijeme. Naizgled bezazlena fraza, ali nosi puno značenja. Naporno sam radio za ovo… zato sam to zaslužio. Ovo je ideal ukorijenjen u američkoj psihi. Zemlja mogućnosti koja nagrađuje one koji naporno rade. Neko bez ičega može ispuniti američki san i „uspjeti“ ako dovoljno radi.
To može izgledati jednostavno, ali ima dvije posebno razorne posljedice. Prvo, narušava sposobnost empatije zbog ugrađene pretpostavke da oni koji nisu napredovali zaslužuju kakvu god sudbinu imaju jer nisu dovoljno radili (koncept detaljno opisan u knjigama „Tyranny of Merit“ i „The Meritocracy Trap“). Drugo, uspjeh (kako god da je definiran) predstavlja kao nagradu koju treba dobiti za ovaj naporan rad.
Profesionalni napredak mjeri se upravo na ovaj način. Naporno radite godinama dok ne budete unaprijeđeni na vodeću poziciju. Ako ste vrhunski radnik/ca, možda ćete smatrati da vam je potrebna određena pozicija kako biste to potvrdili. Ali kad neko jednom dobije ovu nagradu, počinju problemi. Implicitno, on/ona ponekad smatra da bi njegov/njen posao sada trebao biti zabavan ili da bi sve trebalo biti lakše. Može se javiti i nezainteresiranost, a ista radna etika koja je nekoga tjerala naprijed počinje nestajati.
Kad ljudi s takvim načinom razmišljanja dođu na vodeću poziciju organizacija počinje patiti. Takvi lideri nemaju motivaciju da naporno rade na problemima u kojima ne uživaju ili koji nisu u skladu s njihovom ličnom motivacijom. Razmotrimo primjer softverske kompanije u kojoj osoba iz marketinga dođe na jednu od vodećih pozicija. Bit će joj izazov rješavati probleme vezane uz prodaju ili oglašavanje, ali šta se događa ako se pojavi veliki tehnološki problem koji trebaju riješiti? Hoće li raditi na „vrhunskom nivou“ po ovom pitanju ako to ne obećava dalji napredak u karijeri? Najvjerovatnije da neće, vjerojatno će se osloboditi odgovornosti tako što će je prenijeti na nekog drugog (nekoga ko ne bi trebao biti odgovoran za to), ili će je pomesti pod tepih jer joj se ne da baviti time.
Opasni dio perspektive vodeće pozicije utemeljene na nagrađivanju zasluga je to što ona može potjecati iz iskrene namjere. To stalno vidimo u islamskim organizacijama i muslimanskim zajednicama.
Kad vidimo da neko redovno volontira, naša prirodna sklonost je da ga „nagradimo“ dajući mu formalniji položaj, onaj s više autoriteta.
Osobe koje su veliki donatori ili osnivači/ce organizacije mogu osjećati da im se duguje određeni nivo poštovanja, čak i ako više nemaju službenu poziciju. Koliko je organizacija koje guše osnivači/ice ili veliki donatori koji odlučuju „iz sjene“, iako nemaju formalnu moć donošenja odluka?
Korporativna okruženja mnogo se razlikuju od okruženja u lokalnim vjerskim zajednicama. Ipak, postoje isti obrasci ponašanja. Nakon što ljudi dobiju poziciju često su motivirani da se pozabave pitanjima za koja imaju lični interes, a ne potrebama zajednice. Ovo je jedno od mogućih objašnjenja zašto se toliko fokusa u našim zajednicama usmjerava na građevinske projekte, a nedovoljno na ljudske resurse, lični i duhovni razvoj te promociju u lokalnom okruženju. Tretiranje vodećih pozicija kao nagrade tjera ljude da se za njih takmiče. Oni će njihovo postizanje pretvoriti u cilj i bit će u iskušenju da prekrše pravila kako bi ih postigli. Pravit će smicalice jedni drugima kako bi napredovali, posebno zato što je uspjeh u konceptu utemeljenom na nagradama zasnovan na nečijem neuspjehu. To je nezdravo za kulturu bilo koje vrste organizacije.
Vodeća pozicija utemeljena na odgovornosti
Ovaj pristup je poznatiji kao liderstvo služenja. Potaknut je osjećajem ispunjavanja dužnosti u okviru uloge, a ne ličnim postignućem. Fokusira se na davanje prioriteta potrebama zajednice u odnosu na vlastite.
Poslanik, a.s., je izričito rekao da je „vođa jednog naroda onaj koji mu služi.” Kad se ovo sagleda u kontekstu s njegovim opisom vođenja kao emaneta-povjerenja, postaje jasno da je to jedini način na koji možemo posmatrati vođstvo. Ova ideja je dodatno učvršćena u poznatom hadisu „Svi ste vi pastiri i svako će biti odgovoran za svoje stado. Vladar je pastir i on je odgovoran za svoje stado…”
Patrick Lencioni, nakon što je objasnio pristup koji se temelji na nagradama i onaj koji se temelji na odgovornosti u knjizi „The Motive“ zaključio je da bi pojam liderstvo služenja trebao biti utemeljen kao standard prema kojem definiramo samo liderstvo.
Kad pogledamo primjere poslanika, razumijemo da je vođstvo uvijek bilo sredstvo, a ne cilj. Kad su Kurejšije ponudile da Poslanika, a.s., postave za svog vladara u zamjenu za to da ne propovijeda islam, on je odbio. Sulejman, a.s., je tražio vlast i to je bilo sredstvo za širenje istine. Jusuf, a.s., je tražio da bude postavljen na dužnost kako bi ostvario veće dobro.
Ljudi pod vođstvom lidera koji djeluje na temelju pristupa nagrađivanja mogu imati osjećaj da vođi nije u srcu njihov najbolji interes. Takav će vođa izgraditi reputaciju da brine samo o stvarima koje su u njegovom ličnom interesu ili da je sebičan.
Vođa koji toj poziciji pristupa s razumijevanjem odgovornosti i postupa u skladu s tim izgradit će suprotnu reputaciju. Ljudi će ga smatrati nesebičnim, skromnim i brižnim.
U profesionalnom okruženju to je malo lakše implementirati. Postoji organizacijska struktura koja podržava ispunjavanje odgovornosti. Posjedovanje reputacije nesebičnosti otvara vrata i olakšava osobi da pronađe poziciju na kojoj može služiti, a istovremeno i profesionalno napredovati.
Mnogo je izazovnije u okruženju zajednice. Različiti hadisi koji se odnose na vođstvo u islamu više izazivaju strah nego što ohrabruju. Ovaj strah ponekad može udaljiti prave ljude.
Vođstvo iz islamske perspektive zahtijeva najmanje četiri karakteristike:
- Iskrenost
- Znanje potrebno za određenu poziciju
- Sposobnost ostvarivanja utjecaja i uvjeravanja
- Karakter koji nije kolebljiv (nestalan)
Ako oni koji imaju vjersko utemeljenje i svijest o Bogu nastave izbjegavati vodeće pozicije u našoj zajednici, problem vođstva se nikada neće riješiti sam od sebe. Liderstvo zahtijeva da preispitate svoje namjere, budete u službi ljudi koje vodite i nastavite usavršavati svoje vještine. Ebu Bekr, r.a., nije se osjećao spremnim za poziciju na koju je stupio, ali kakav je impresivan vođa bio kad je umro!
Preispitajte svoje namjere prije, tokom i nakon bilo kojeg djela
Bilo da nam je povjerena vodeća pozicija ili da joj težimo, opasnost leži u tome na koji način samoracionaliziramo svoje namjere.
Neko zaista može biti nesebičan i ponašati se kao pravi vođa koji služi drugima. Ipak, kako mu ljudi budu nastavljali to potvrđivati i hvaliti ga, može prirodno početi vjerovati da je „sjajan vođa koji služi“ i onda polako početi željeti nagradu za taj dobar posao.
Osoba može steći diplome i certifikate kako bi se dodatno kvalificirala za ispunjavanje odgovornosti određene uloge, ali bez ispravne namjere postat će frustrirana ako ne dobije željeni položaj. Slično tome, neko može steći vjersko znanje s namjerom da se približi Allahu, a onda početi osjećati da ima određeno pravo da vodi zajednicu zbog žrtava koje je podnio i znanja koje je stekao.
Namjere nisu uvijek jasne i mogu se mijenjati ovisno o okolnostima. Zbog toga je potreban visok nivo budnosti u samoprocjeni.
„Onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim“ (35:8).
Moramo stalno biti na oprezu da ne učinimo nešto loše dok mislimo da činimo nešto plemenito.
„Reci: ‘Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovome svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?'“ (El-Kehf, 103,104)
Samoprocjena znači stalno sebi postavljati pitanja. Dok se vaše liderske odgovornosti povećavaju, kako to utječe na vaš odnos s Allahom? Koliko ste spremni dobrovoljno se povući ako se pojavi neko sposobniji od vas? Djelujete li u najboljem interesu organizacije čak i ako je to protiv vašeg ličnog interesa? Kako se osjećate ako ne dobijete priznanje za obavljeni posao?
Pored samoprocjene, bitno je imati snažan unutrašnji krug (porodica, bliski prijatelji, mentori) koji vam daje povratne informacije i poziva vas na odgovornost.
Izvor: www.ibnabeeomar.com
Prijevod s engleskog: Elmina Mušinović
