Inspirativne priče

Aiša bint Ebu Bekr – inspiracija za doprinos u nauci i promišljanju

Za nju je Ata ibn Ebu Rebah, jedan od istaknutih islamskih pravnika i učitelj imama Ebu Hanife, rekao da je bila najbolja poznavateljica fikha i najučenija među ljudima te općenito najbolja osoba u promišljanju. U šest najpouzdanijih zbirki hadisa (kutubus-sitte) nalazi se 2210 hadisa koje je ona prenijela, što je svrstava među sedmero ashaba/ijki koji su prenijeli najveći broj hadisa od Poslanika, a.s. Poslije smrti Božijeg poslanika svoj život je posvetila prenošenju znanja i postala je autoritet u nauci u muslimanskoj zajednici. Izvori navode da je prednjačila u oblastima kao što su fikh, hadis, historija, poezija i medicina.

Upoznajmo Aišu bint Ebu Bekr!

Aiša je bila kćerka najboljeg prijatelja Božijeg poslanika Ebu Bekra es-Siddika i Ummi Ruman bint Amir, jedne od naljepših žena Poluotoka. Aiša je rođena u Meki, a o tačnom datumu njenog rođenja postoje različite predaje. Od ranog djetinjstva učila je od svog oca, koji je bio poznat kao vrstan poznavalac historije i genealogije Arapa. Od svog oca je naučila i čitati i pisati. S obzirom na to da je Ebu Bekr bio ugledan trgovac, kroz njegovu kuću prolazili su mnogi pjesnici i govornici. Izvori navode da je hazreti Aiša bila počašćena dobrim pamćenjem i da je naučila mnogo iz okruženja svoje porodične kuće.

Nakon udaje za Poslanika, a.s., njena uloga u medinskoj zajednici je postala istaknutija i njena želja da se bavi naukom i prenosi znanje dobila je novu dimenziju. U braku s Poslanikom bila je 9 godina. Poslanik, a.s., izuzetno je cijenio njenu visoku inteligenciju i sposobnost promišljanja i zaključivanja, pa je muslimane upućivao da je pitaju za mišljenje ukoliko imaju nekih vjerskih nedoumica. Čak i kad se nije slagao s njenim mišljenjem, Poslanik, a.s.,  je ohrabrivao Aišu da iznese svoj stav i rado bi saslušao njeno mišljenje. Mnogi istaknuti učenjaci iz prve dvije generacije muslimana učili su od Aiše i konsultovali se s njom.

Govoreći o veličini Aišinog znanja, imam Zuhri je rekao: “Kada bi se na jedan tas stavilo Aišino znanje, a na drugi znanje svih drugih žena, prevagnulo bi Aišino znanje.” Aiša će tako postati uzor i inspiracija za brojne druge žene iz svog doba, ali i svih kasnijih generacija koje će se baviti naukom i postavljati standarde u različitim oblastima.

Imam Zehebi je u svom poznatom djelu Mizanul-‘Itidal, u kojem je spomenuo četiri hiljade ljudi koji su osumnjičeni za laž i prema tome bili nepouzdani prenosioci hadisa, naveo: “Ne poznajem nijednu ženu prenosioca hadisa koja je bila osumnjičena za laž i čiji hadis su odbacili hadiski stručnjaci.”

Aišin učenik Urve ibn Zubejr za nju je govorio: “Nisam vidio ženu koja je bolje poznavala medicinu, fikh i poeziju od Aiše. Slušao sam kad govore Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, r.a., ali nijedan od njih nije bio elokventan poput Aiše, r.a.

Ebu Musa el-Eš'ari isticao je jasnoću objašnjavanja koja ju je krasila: “Kad god bi nama ashabima nešto bilo nejasno oko islamskih propisa, otišli bismo kod Aiše, r.a., i ona bi nam uvijek razjasnila dileme.”

Hazreti Aiša je bila britka na jeziku i nije se ustručavala izraziti kritiku tamo gdje je to bilo potrebno. Bila je upućena u povod objave mnogih kur'anskih ajeta jer je bila u prilici da neposredno svjedoči objavi određenih ajeta Božijem poslaniku. To joj je omogućavalo da razumije pravo značenje kur'anskih ajeta kao i suštinu određenih pravnih propisa.  Čuveni mufessir Et-Taberi navodi da je objasnila ukupno 140 ajeta, odnosno dala svoj lični tefsir ili tumačenje.

Aiša, r.a., ovako prenosi događaj povodom kojeg je objavljen ajet o tejemumu: “Putovala sam s Božijim poslanikom i izgubila sam ogrlicu u Zatu-Džejš. O tome sam obavijestila Božijeg poslanika. Naredio je da se potraži ogrlica, međutim, nisu je pronašli. Božiji poslanik i ostali ljudi su okupili deve i prenoćili na tom mjestu. Oni koji su svjedočili ovom događaju rekli su: ‘Aiša je spriječila Božijeg poslanika’. Dok je Božiji poslanik spavao na mom krilu ušao je Ebu Bekr, stisnuo me i rekao: ‘Zadržala si Božijeg poslanika zbog ogrlice’. U strahu da se Božiji poslanik ne probudi nisam se pomjerila iako sam osjetila bol. Vidjevši da mu nisam ništa odgovorila, izašao je. Kad se Poslanik, a.s., probudio i htio klanjati, nije pronašao vode. Allah je tada objavio ajet o tejemumu.”
Buhari dodatno bilježi da je Usejd b. Hudajr tada rekao (Aiši): „Allah ti podario svako dobro! Allaha mi, ništa ti se nije desilo, a da ti Allah iz toga nije dao izlaz i još bereket za muslimane“.

Aišina istinoljubivost, iskrenost i snaga vjere posebno su došle do izražaja u vrijeme kad se suočila s vrlo zlonamjernom klevetom u Medini. To se desilo 627. godine, tokom povratka s pohoda na Benu Mustalik. Aiša je pratila Poslanika na tom pohodu i u povratku, tokom pauze za odmor, napustila je svoju nosiljku zbog obavljanja nužde. Usput je izgubila ogrlicu i vratila se da je potraži. Nakon što je nije uspjela pronaći, vratila se u logor, ali nije zatekla nikoga, otišli su ne primijetivši da je nema u nosiljci. Čekajući da se neko vrati po nju zaspala je. Ubrzo nakon toga Safvan ibn Muatil, vojnik koji je čuvao odstupnicu, prošao je tim putem i prepoznao Aišu. Dao joj je svoju devu, a on je nastavio hodati pješke i tako su stigli u Medinu. Nakon što su ih muslimani vidjeli, počinju tračevi i prepričavanja koji traju cijeli mjesec i stavljaju Aišu u izuzetno tešku situaciju (ona za tračeve saznaje naknadno).

Samo mala grupa vjernika ostaje u uvjerenju da je riječ o laži i javno to tvrde, dok većina u Medini šuti i čeka rasplet, ne izjašnjavajući se. Aiša se povukla u kuću svojih roditelja gdje je boravila nešto manje od mjesec dana. I sam Poslanik, a.s., nije siguran da li da povjeruje Aiši, raspituje se o njoj i savjetuje se s najbližim ashabima. Posjetivši Aišu zatiče je u suzama i kaže joj: „O Aiša, ako si nevina, zaista će to Allah obznaniti, a ako si neki grijeh počinila, pokaj se. Zaista, onome ko se iskreno Allahu pokaje, Allah pokajanje prima!” Nakon šutnje čak i njenih vlastitih roditelja, Aiša odgovara: „Ako kažem da nisam grijeh učinila, vi meni nećete vjerovati, a ako kažem da sam ga učinila, onda lažem.” Zatim je citirala ajet iz sure Jusuf: „U strpljenju je spas. Allah je Taj na Kojeg se oslanjam zbog onoga što oni govore.” U tom trenutku je stigla objava koja oslobađa Aišu bilo kakve krivice.

“Zbilja, oni koji su iznijeli potvoru, jesu jedna skupina između vas! Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih bit će kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.
Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!’
Zašto nisu četvericu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili. Kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno.
Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: ‘Ne dolikuje nam da o tome govorimo, uzvišen neka si Ti! To je velika potvora!’ Allah vam naređuje da više nikad takvo nešto ne ponovite, ako ste vjernici, Allah vam propise objašnjava; a Allah sve zna i mudar je…” (En-Nur, 11-20)

Nakon što je stigla objava Božijem poslaniku o grijehu koji su učinili muslimani prema hazreti Aiši Ebu Bekr joj je rekao: “Ustani, kćeri! Brzo se zahvali Allahovom Poslaniku!”, na što je ona odgovorila: “Tako mi Allaha, neću ustati, neću se zahvaljivati nikome osim Allahu, dž.š, koji je objavio ajete radi mene!”

Aiša, r.a., zapamćena je i po svojoj izuzetnoj pobožnosti i posvećenosti u ibadetu. S Poslanikom, a.s, obavljala bi noćni namaz satima, toliko da bi im noge oticale od stajanja. Kasim ibn Muhammed ibn Ebu Bekr, jedan od istaknutih medinskih pravnika, kaže za njen ibadet: “Vidio sam Aišu kako je na kijamu, klanja i plače, učeći ajet: ‘Pa nam je Allah milost darovao i od patnje u ognju nas sačuvao’ (Et-Tur, 27), pa sam otišao na pijacu. Potom sam se vratio, a ona je i dalje ponavljala taj ajet.”

Na ahiret je preselila u 57. godini po hidžri, 17. dana ramazana, u 65. godini života. Dženazu namaz joj je klanjao poznati ashab Ebu Hurejre, koji je tada bio na poziciji namjesnika Medine. Prema oporuci koju je ostavila ukopana je u mezarje El-Beki.

Njena mudrost i posvećenost, njen uvijek budni i radoznali istraživački um i samopouzdanje s kojim je diskutovala o najtežim temama i prenosila svoje znanje drugima zauvijek ostaju inspiracija ženama u nauci.

Pripremila: Sanela Mešinović