Inspirativne priče

Hind bint Ebu Umejje – inspiracija za političko djelovanje i društveni aktivizam

Pamtimo je po nadimku Ummu Seleme, kao mudru suprugu i političku savjetnicu Božijeg Poslanika, a.s., koja ga je najčešće pratila u vojnim pohodima i na putovanjima, vrlo rječitu, inteligentnu i hrabru ženu, s izraženim diplomatskim i komunikacijskim vještinama, čija su vrlo utemeljena i promišljena pitanja upućena Poslaniku, a.s., ponekad bila tako značajna za zajednicu da je na njih odgovarao i sam Kur’an.

Upoznajmo Hind bint Ebu Umejje!

 

Njenoj rječitosti i britkoj memoriji dugujemo brojne opise dešavanja iz Poslanikovog doba, a posebno su upečatljivi njeni opisi prvog iseljavanja u Abesiniju, ljubaznosti kršćanskog kralja Negusa prema muslimanima, ali i opisi hidžre u Medinu iz kojih imamo priliku steći uvid u sve teškoće koje je sa sobom nosio ovaj put. Zahvaljujući njoj zabilježeno je i obraćanje Amra ibn el-Asa pred kraljem Negusom, kao i briljantni govor Džafera ibn Ebu Taliba.

Bila je vrlo cijenjena u zajednici zbog svog poznavanja Kur’ana, kiraeta, hadisa i islamskog prava. Od nje su učili Abdullah ibn Abbas, Enes ibn Malik, Ebu Seid el-Hudri i brojni drugi ashabi i tabiini, koji su je smatrali autoritetom u ovim oblastima. Izuzetno je vladala arapskim jezikom i kad je govorila, njene su riječi i fraze bile tako dobro odabrane i prikladne da su za nju govorili da u svakoj situaciji kaže baš ono što treba. Tako se lijepo i precizno izražavala da su njena objašnjenja svima bila jasna i nije ih morala ponavljati. Zabilježeno je da je prenijela 378 hadisa od Poslanika, a.s.

Hind i njen prvi muž Abdullah ibn Abdulesed među prvima su prihvatili islam i, kao i drugi vjernici i vjernice, u Meki su trpjeli progone i teror, pa su njih dvoje odlučili da se isele u Abesiniju 615. godine, s prvom grupom od 12 iseljenika koju je vodio Osman ibn Affan. U Abesiniji su ostali nekoliko godina, ali nostalgija za Mekom je sve više rasla i kad su počele stizati glasine da je prelazak Hamze i Omera na islam poboljšao situaciju u Meki odlučiše da se vrate. Međutim, ispostavilo se da su glasine bile previše optimistične i da su vjernici u Meki i dalje u vrlo teškoj situaciji, toliko teškoj da je Muhammed, a.s., naredio da se počnu iseljavati u Medinu. Hind i njen muž opet su bili među prvima koji su se uputili na daleki put, a njena priča o teškoćama s kojima se susrela tokom svoje hidžre u Medinu jedan je od najdetaljnijih uvida u životne priče muhadžira – muslimana i muslimanki koji su utočište pred progonima u Meki potražili u ovom dalekom gradu, od Meke udaljenom skoro 500 kilometara:

“Kad je moj muž Ebu Seleme odlučio da krenemo prema Medini pripremio mi je devu za jahanje, posjeo me je na nju, a u moje krilo je stavio našeg sinčića Selemu, zatim je poveo moju devu ne osvrćući se više ni na što. Međutim, prije nego što smo i napustili Meku presreli su nas ljudi iz mog plemena Benu Mahzum i obraćajući se mome mužu, povikali: ‘Ako si baš riješio da nas napustiš, šta si naumio sa svojom ženom? Ona je naša kći i zar misliš da ćemo te pustiti da je uzmeš sa sobom i tek tako je odvedeš?’ Onda su ga uhvatili, a mene silom oteli od njega. I samo što su me pripadnici mog plemena odvojili od mog muža, došli su ljudi iz plemena Benu Abdulesed, kojem je pripadao moj muž, i silno ljuti zbog toga povikali su: ‘Ako ste već silom odvojili tu ženu od našeg rođaka, nećete odvesti dijete s njom! Njegovo dijete je i naše dijete i mi smo preči da nama pripadne.’ Onda su pred mojim očima počeli da se otimaju za moga sina Selemu sve dok mu ruku nisu iščašili i tako ga uzeli sebi. Za samo nekoliko trenutaka ja sam se našla potpuno skrhana od jada i bola, usamljena i napuštena. Moj muž se uputio u pravcu Medine… mog sina oteli su pripadnici njegovog plemena i odveli ga sa sobom ranjenog i ucviljenog. Ja sam ostala kod svojih rođaka u plemenu Benu Mahzum, a oni su me pratili i držali na oku.

Od toga dana svako jutro sam izlazila u mekansku dolinu El-Ebtah, sjedila i plakala na mjestu gdje se desila moja iznenadna tragedija. Prisjećala sam se onih detalja i trenutaka kad smo silom rastavljeni moj muž, naš sin i ja. Tako plačući ostajala sam na tom mjestu sve do noći.

Tu sam provela skoro godinu dana, sve dok nije naišao jedan od mojih amidžića koji se sažalio na moje jadno stanje i rekao ostalim rođacima: ‘Zašto ne pustite ovu jadnicu? Rastavili ste je ni krivu ni dužnu od njenog muža i djeteta!’ On je neprestano pokušavao da ih umilostivi sve dok mi na kraju nisu rekli: ‘Ako želiš, idi svome mužu, mi te više nećemo zadržavati.’ Međutim, mene je tada snašao novi jad. Sada kada su me pustili da idem, nisam mogla ostaviti svoje dijete u Mekki, u plemenu Benu Abdulesed. S tim se nikako nisam mogla pomiriti i proganjala me je pomisao na mogućnost da moje dijete ostane u Meki, a da ja da idem u Medinu i da o njemu ništa ne znam. Kad su moji rođaci vidjeli problem u kojem sam se našla, sažalili su se i otišli razgovarati s pripadnicima plemena Abdulesed o mom slučaju, i uspjeli su ih ubijediti da mi vrate sina. Bila sam presretna zbog toga i u Meki više nimalo nisam željela ostajati. Bojala sam se da se opet ne desi nešto neočekivano što bi me spriječilo da se sa svojim djetetom pridružim svom mužu… Zato sam požurila i sama sebi pripremila devu za jahanje, stavila svog sinčića u krilo i uputila se u pravcu Medine. Na tom putovanju saputnika nisam imala.

Kad sam stigla u mjesto Tenim, nekoliko kilometara izvan Meke, susreo me je Osman ibn Talha, koji je tada još uvijek bio idolopoklonik, pa me je upitao: ‘Gdje si se zaputila kćeri “Opskrbljivača putnika”?’ ‘Idem svom mužu u Medinu’, odgovorila sam. ‘Pa zar nema niko da putuje s tobom’?, ponovo upita on. Ja sam mu rekla: ‘Ne, nema niko osim dragi Allah, a zatim ovaj moj mali sinčić.’ Tada je on rekao: ‘Tako mi Boga, neću te pustiti da putuješ sama na tako dalek put!’ Zatim je uzeo povodac moje deve i poveo je za sobom prema Medini. Tako mi Allaha, priča dalje Umm Seleme, nikada nisam putovala s nekim od Arapa da je bio pošteniji i uljudniji od njega. Kad god bismo stigli do mjesta na kojem smo namjeravali konačiti, on bi prvo zaustavio moju devu, a onda bi se udaljio od nas, i tek kada bih ja sjahala sa deve, on bi prilazio devi, skidao sa nje tovar i odvodio je do drveta da je sveže. Onda bi otišao do drugog drveta i legao da se odmori. Ujutro, kada bismo htjeli nastaviti putovanje, on bi pripremio moju devu i doveo je do mene, a onda bi se ponovo udaljavao kako bih se ja nesmetano popela i smjestila na sedlu deve. Nakon toga on bi prišao, uzeo povodac deve i nastavio put. Tako je radio svaki dan sve dok nismo stigli nadomak Medine. Kad je ugledao selo Kuba, gdje su živjeli pripadnici plemena Benu Amr, Osman ibn Talha mi je rekao: ‘Tvoj muž je u ovom selu, pa idi sa Allahovim blagoslovom!’ Zatim se okrenuo i vratio u Meku.”

Hind je sa svojim mužem nastavila živjeti u Medini, a onda je došao novi teški period. Dok je bila trudna s četvrtim djetetom, njen muž Ebu Seleme je teško ranjen u bici na Uhudu. Od posljedica ranjavanja uskoro je umro, a Hind je ostala udovica s četvero djece, bez ikoga od rodbine u Medini.

Nije se željela ponovo udati nakon smrti svog muža s kojim je živjela u sretnom braku i odbila je prosidbu Ebu Bekra i Omera koji su joj željeli olakšati brigu o porodici. Nakon toga je zaprosio sam Poslanik, a.s., ali je i njegovu prosidbu oklijevala prihvatiti odgovorivši mu: “O Božiji poslaniče, ja imam tri karakteristike; ja sam žena koja je veoma ljubomorna i bojim se da kod mene nećeš vidjeti nešto što će te rasrditi, a samim time i Allaha razljutiti što će dovesti do toga da me kazni, zatim, ja sam žena u godinama i ja sam žena koja ima malu djecu.”

Poslanik joj je odgovorio: “Što se tiče ljubomore koju si spomenula, molim Allaha da ti je otkloni, što se tiče problema tvojih godina, i ja imam isti problem. Što se tiče tvoje porodice, tvoja porodica je i moja porodica.”

Nakon toga je Hind prihvatila Poslanikovu prosidbu i postala njegova supruga i dragocjena saputnica tokom narednih 8 godina. Pratila ga je na brojnim pohodima i putovanjima, a jedan od njenih mudrih savjeta posebno mu je bio od pomoći nakon potpisivanja sporazuma na Hudejbiji, jednog od najvećih uspjeha koje je muslimanska zajednica ostvarila, nakon kojeg će se njihov položaj drastično promijeniti.  Ovim sporazumom su se u cilju ostvarenja desetogodišnjeg mira muslimani obavezali da će se vratiti nazad u Medinu i neće ulaziti u Meku te godine, iako su prevalili ogroman put kako bi obavili umru. Prisutni vjernici su odbili poslušnost, odbivši se vratiti nakon toliko godina čežnje za Mekom koja im je bila nadohvat ruke. Nakon što je tri puta ponovio naredbu da zakolju kurbane i krenu nazad, a niko ga nije poslušao, Poslanik je ušao kod Ummu Seleme i spomenuo joj šta je doživio. Briljantni um Ummu Seleme odmah je znao kako riješiti ovu zabrinjavajuću situaciju. „Izađi i zakolji svoj kurban i obrij glavu, ne govoreći im više ni riječi”, rekla je svom mužu, “vidjet ćeš da će te poslušati.” Poslanik, a.s., je tako uradio i zaista, vjernici su jedan po jedan slijedili Poslanikov primjer i mirno se s njim vratili u Medinu. Kroz svoje bogato životno iskustvo Ummu Seleme je razvila sposobnost da uvijek nađe izlaz iz teške situacije i Poslanik, a.s., joj je ukazivao povjerenje u najosjetljivijim situacijama.

Ummu Seleme posebno pamtimo po njenom temeljitom proučavanju Kur'ana, što bi često rezultiralo mnoštvom pitanja upućenih Poslaniku, a.s, posebno kad je riječ o pravednom tretmanu žena. Ta pitanja su ponekad bila toliko značajna i odražavala su probleme koji su mučili brojne žene u zajednici da je kao odgovor na njene dileme stizala objava kur'anskih ajeta. Tako je jednom prilikom Ummu Seleme pitala Poslanika:  „O Allahov Poslaniče, zašto se mi žene u Kur'anu ne spominjemo koliko i muškarci?“

Ovo pitanje bilo je povod za objavu 35. Ajeta sure El-Ahzab: „Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“

Drugom prilikom je pitala: “Allahov Poslaniče, većina žena se ne bori u bitkama, dok se muškarci bore, ali nama pripada polovina nasljedstva!” Tada je objavljen 32. Ajet sure En-Nisa:

“I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao nad drugima: muškarcima pripada udio za ono što zarade, a ženama udio za ono što one zarade. I molite Allaha za obilje Njegovo. Allah, doista, sve dobro zna.”

Ummu Selemu je mučilo i to što, kao jedna od prvih izbjeglica, koja je značajan dio života provela na putu hidžre, prvo u Abesiniju, pa onda u Medinu i koja je podnijela puno teškoća na tom putu nije pronašla u Kur’anu da se pored muškaraca muhadžira spominju i žene koje su učinile hidžru. Kao odgovor na ovo njeno pitanje objavljen je 195. ajet sure Ali Imran:

“I Gospodar im se njihov odazva: ‘Nijednom između vas koji dobro čini, bio muškarac ili žena, djela neću poništiti; vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz domova svojih prognani, i koji budu na putu Mome mučeni, i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću loša djela pokriti i sigurno ću ih u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, uvesti. Nagrada je to Allahova, a u Allaha nagrada je najljepša.’”

Nakon Poslanikove smrti posvetila se širenju znanja, podučavala je mlađe Kur'anu i nastavila biti aktivna i pratiti društvena zbivanja. Čuveni imam Hasan el-Basri rođen je u njenoj kući, bio je sin njene sluškinje Hajre i često ga je čuvala dok je njegova majka obavljala druge poslove, vodeći ga sa sobom na okupljanja ashaba. Njena dostojna nasljednica bila je i njena kćerka Zejneb koja je također postala jedna od žena koju su zvali najučenijom ženom svog vremena i od koje su učili brojni autoriteti tog doba.

Ummu Seleme je umrla u 84. godini u Medini ostavivši iza sebe bogato naslijeđe znanja i mudrosti koje su dalje prenosila njena djeca i unuci, ali i njeni brojni učenici.

Pripremila: Elmina Mušinović