Inspirativne priče

Safija bint Abdulmuttalib – inspiracija za preuzimanje odgovornosti i inicijative

Dok iščitavamo priče o životima ashabijki uviđamo koliko je svaka od njih je bila unikatna i inspirativna ličnost. Njihove životne priče nam se urezuju duboko u sjećanje i iznova nas inspirišu da postanemo najbolje verzije nas samih, podstiču nas na proaktivnost i produktivnost. Ova ashabijka je bila rječita, prodorna i borbena žena, vrlo snažnog karaktera, koja je voljela i pisala poeziju. Njena inteligencija, hrabrost i strpljivost su se ogledale kroz cijeli njen život i ostavile neizbrisiv trag u historiji prve zajednice muslimana.

Upoznajmo Safiju bint Abdulmuttalib!

Ona je jedina Poslanikova tetka s očeve strane za koju se zasigurno zna da je prihvatila islam i učinila hidžru u Medinu. Bila je njegova omiljena tetka, odrastali su zajedno s Hamzom, r.a., koji je oboma bio brat, Safiji rođeni brat po majci i ocu, a Muhammedu brat po mlijeku. Bili su nerazdvojni i međusobno gajili veliku ljubav i poštovanje.

Poznata nam je velika ljubav Muhammeda, a.s., prema  kćerki Fatimi, r.a. Ono što je manje poznato jeste da je u toj ljubavi Poslanik često Fatimi pridruživao i voljenu Safiju. Na samom početku poslaničke misije, kad je dobio naredbu da u islam pozove svoju rodbinu, Muhammed je s brda Saffa dozivao svoje suplemenike u islam. Jedine dvije osobe koje je poimenice dozivao bile su upravo njih dvije:

„O Kurejšije, spasite se džehenemske vatre, jer vas ja ne mogu zaštititi od Allahove kazne. O Benu Abdu Menaf, ne mogu vas zaštiti od Allahove kazne. O Safija, tetko Allahovog Poslanika, ne mogu te zaštititi od Allahove kazne. O Fatima, kćeri Muhammedova! Traži od mene bilo šta od mog imetka, ali ja te ne mogu zaštititi od Allahove kazne!“

Sličan poziv će im uputiti na svojoj samrtnoj postelji, spojivši u jednoj rečenici svu svoju ljubav i brigu za njih dvije.

Safija je najprije bila u braku s Harisom ibn Harbom, bratom Ebu Sufjana. Nakon njegove smrti udala se za Avvama ibn Huvejlida, brata Poslanikove supruge Hatidže. S Avvamom je dobila dva sina, ali dječaci su veoma kratko imali očinsku figuru u svom životu. Avvam je ubrzo umro, a Safija je odlučila da se neće ponovo udavati, nego da će se u potpunosti posvetiti odgajanju svojih sinova, posebno mlađeg sina Zubejra.

Pred njom je bio izuzetno težak zadatak: biti samohrana majka i odgojiti djecu u surovom vremenu i društvu u kojem jači tlače slabije, bogati siromašne, a djeca bez oca bivaju žrtve fizičkog, verbalnog, emocionalnog i finansijskog ugnjetavanja. Ne znajući drugog načina da djecu pripremi za taj svijet, u svom domu je pribjegavala strogim i grubim metodama odgoja, nekada toliko strogim da su je članovi porodice korili zbog toga. Kad bi maleni Zubejr došao kući žaleći se da ga vršnjaci napadaju i vrijeđaju, Safija bi ga ukorila i grubo kaznila, smatrajući da će ga tako učiniti čvrstim i snažnim. Rođaci su joj prigovarali da Zubejra kažnjava kao da ga mrzi. Ona im je odgovarala da njeni postupci nisu znak nedostatka ljubavi, nego su motivirani željom da njen sin bude snažan i nepobjediv muškarac, koji se neće morati pokoriti nikome. Tjerala ga je da se suoči sa svojim strahovima, da nauči tehnike samoodbrane, baratati sabljom, lukom i strijelom. Safiju su pamtili kao ženu koja je uvijek za pasom nosila bodež i koja je bila spremna na samoodbranu. Njen tadašnji metod odgajanja bio je odraz surovosti društva u kojem je živjela i u kojem je neprestano bila izložena nasilju i teroru kojem će se uskoro svojim principima i vrijednostima žestoko suprotstaviti nova vjera – islam. Poslanik, a.s., vlastitim je primjerom uspostavio model odgoja koji će u potpunosti isključivati bilo kakvo nasilje i isticati ljubav i samilost kao ključne odgojne komponente i okosnicu porodičnih, bračnih i općenito međuljudskih odnosa.

Tek što je pomislila da je Zubejra pripremila da se odupre ugnjetavanjima i napadima kojima su bila izložena djeca bez očinske zaštite, pred nju se postavio novi izazov i nova briga: Zubejr je sa svega 13 godina prihvatio islam. Žustro se s njim raspravljala i tražila da se odrekne islama. Biti sljedbenik te nove vjere značilo je da će ponovo postati plijen i da će ga okruženje maltretirati. Međutim, Zubejr je već bio izrazito neovisan i odlučan dječak i postao je jedan od prvih sljedbenika svog daidžića Muhammeda. Uskoro je islam prihvatio i njegov brat. Safija je u očaju zatražila pomoć od svog djevera Nevfela koji će onda s ostalim rođacima strašno mučiti i tući Zubejra, nakon čega će on, još uvijek tinejdžer, otići u izbjeglištvo u Abesiniju, s prvom grupom muslimana koji se iseljavaju, kako bi izbjegao torturu kojoj je bio izložen.

Nakon što je saznala da je islam prihvatio i njen voljeni brat Hamza, Safija je istog trena odlučila da mu se pridruži i postane muslimanka. Nakon toga je govorila da joj ništa nije teško otrpjeti niti uraditi ukoliko je to u ime Allaha. Kad je muslimanima naređena hidžra, ostavila je sav svoj imetak i dom i uputila se u Medinu ne prigovarajući nijednog trena. Kao jedna od rijetkih pismenih žena tog doba u Medini je podučavala žene čitanju i pisanju.

Nakon što je postala muslimanka, Safijina snaga, hrabrost i borbenost dobile su novu dimenziju. U bici na Uhudu izazivala je divljenje među ashabima, vraćala im je moral i energično ih bodrila da se suprotstave neprijatelju. U toj bici njen zadatak je bio da donosi vodu, brine o ranjenima i popravlja lukove i strijele. Međutim, u trenutku kad je grupa muslimanskih boraca prekršila Poslanikovo naređenje i napustila položaje, izazivajući rasulo i kad su se neki muslimani dali u bijeg pred neprijateljem, Safija je hrabro krenula naprijed s kopljem u ruci, prekoravajući ashabe koji su se povlačili riječima: „Zar bježite i ostavljate Muhammeda, a.s., samog na bojištu?“ Vidjevši ovaj prizor, Poslanik, a.s., naredi Zubejru da zaštiti svoju majku, jer nije želio da njegova voljena tetka bude povrijeđena.

Kad su do nje stigle vijesti o smrti voljenog brata Hamze, Safija pohita do mjesta gdje je ubijen tražeći da vidi njegovo tijelo. Poslanik, a.s., je znao kolika je njena ljubav prema Hamzi i koliko bi je boljelo da ugleda njegovo unakaženo tijelo. Tražio je od Zubejra da je spriječi da priđe Hamzinom tijelu. Ovaj tren je ovjekovječio veličinu njenog povjerenja u Allaha, zadovoljstva Njegovim određenjem i strpljenja u iskušenju: „Zar da se vratim nazad jer sam čula da je moj brat unakažen, a znam da je poginuo na Allahovom putu? Nismo zadovoljni onim što mu je učinjeno, ali podnijet ću to strpljivo s nadom da će me Allah nagraditi za moje strpljenje zbog gubitka.“  Nakon toga Muhammed, a.s., joj dozvoli da priđe. Dugo je stajala uz Hamzino tijelo. Niz njeno lice su klizile suze dok je molila Allaha da mu oprosti grijehe izgovarajući: „Svi smo mi Allahovi i Njemu ćemo se svi vratiti.“

Safija je imala ključnu ulogu u bici na Hendeku, u kojoj su Medinu sedmicama u opsadi držale neprijateljske snage Kurejšija i njihovih saveznika, kad je potpuno sama zaštitila tvrđavu u kojoj su bile žene i djeca. U jeku opsade do muslimana su doprle vijesti o unutrašnjoj izdaji. Pleme Benu Kurejza, koje je živjelo unutar zidina Medine, sklopilo je dogovor s neprijateljima da sleđa napadnu muslimane. Strahujući od ovakvog scenarija, Muhammed, a.s., je djecu, žene i iznemogle smjestio u jednu utvrdu kako bi ih zaštitio od mogućih napada. Nadzor nad utvrdom je imao Hasan ibn Sabit, r.a., koji je bio poznat po svojim poetskim, ali ne i ratničkim vještinama. Upravo je ta utvrda bila meta prvog napada Benu Kurejze koji su poslali svog izviđača da provjeri da li je utvrda vojno osigurana. Izviđač se popeo uz zid tvrđave i mogao je odatle vidjeti unutrašnjost. Safija je upozorila Hasana ibn Sabita na neprijatelja i tražila da ga odmah ubije. Znala je da bi ih, ukoliko se izviđač vrati s vijestima da su tu samo žene i djeca, neprijatelji zasigurno napali. Međutim, Hasan joj odgovori kako ne bi bio sa ženama i djecom, nego na liniji s Muhammedom, a.s., da je bio u stanju da se suprotstavi neprijatelju. Uvidjevši ozbiljnost situacije i važnost brze reakcije, Safija je uzela drvenu motku, popela se na zid i s nekoliko snažnih udaraca usmrtila izviđača. Zatim je zatražila od Hasana da njegovo tijelo prebaci na drugu stranu zidine kako bi neprijatelji vidjeli da je ubijen. Međutim, Hasan ni to nije mogao učiniti. Safija je potom sama prebacila tijelo izviđača među neprijatelje koji su bili s druge strane, a oni rekoše: „Znamo da ovaj čovjek (misleći na Muhammeda, a.s.) nikada ne bi ostavio svoje žene i djecu nezaštićene.“ Potom se udaljiše od utvrde, misleći da su u njoj vojno sposobni muškarci koji će im se suprotstaviti. Tako je Safija, zahvaljujući brzoj i hrabroj reakciji, spasila sve stanovnike utvrde od neminovnog napada. Da bismo istinski razumjeli razmjere njenog poduhvata, trebamo uzeti u obzir da je Safija tad imala 58 ili 59 godina.

Kad su vijesti o ovom događaju došle do Muhammeda, a.s., ponosno je rekao: „To je Safija!“ Poslanik, a.s., je iz počasti prema Safiji njenog sina nazvao Zubejr ibn Safijja (Zubejr, sin Safijin), jer je naslijedio njenu hrabrost, snagu, samoinicijativu i spremnost da se bespogovorno odazove svakom Poslanikovom pozivu i naredbi. Upravo zbog ovih odlika, Muhammed, a.s., je rekao da je svaki poslanik imao svoje apostole (havarijune), a da je njegov apostol Zubejr, sin Safijin.

U zadnjim danima svog života Muhammed, a.s., je ponovo izrazio svoju posebnu ljubav i brigu za Safiju, r.a. Njoj i voljenoj kćerki Fatimi, r.a., je uputio posljednji savjet i oporuku:  „Činite dobra djela koja su vrijedna kod Allaha, dž.š. Doista vas ja ne mogu poštedjeti odgovornosti pred Allahom, dž.š., na Sudnjem danu po pitanju dozvoljenog i zabranjenog.“

Nakon Poslanikove, a.s., smrti Safija, r.a., je izrekla sljedeće stihove:

„Stigao je dan u kojem nam Allahov Poslanik nedostaje.
O oči, neumorno lijte suze nepresušne.
Dan tvoje smrti je zasigurno taj
u kojem je sunce obavila tama, ali i dalje uspijeva da sja.“

Svome Gospodaru se vratila u 73. godini života za vrijeme vladavine Omera, r.a. On je predvodio njenu dženazu, a pokopana je u medinskom mezarju El-Bekia. Safija je u naslijeđe ostavila mnoge lekcije za sve naredne generacije muslimana: one o snazi, požrtvovanosti i dostojanstvu samohranih majki, kako je preuzimanje odgovornosti i inicijative ključno za opstanak i napredak društva, gdje svaki pojedinac, bez obzira na spol ili godine, svojim djelima može napraviti razliku i doprinijeti boljitku zajednice, te da teške periode u životu možemo prebroditi jedino kroz istinsku predanost Bogu i povjerenje u Njegovu mudrost.

Pripremila: Amela Melkić