Kur'an kaže:
O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. (Hudžurat, 11)
U slučaju Benu Israila i naredbe da se žrtvuje krava u Kur’anu se spominje skupina ljudi slabije vjere koji su se rugali Musau, a.s., postavljajući sarkastična pitanja. Prije bitke na Tebuku, kad su neki ashabi dali ono malo sadake koju su imali, licemjeri su im se rugali zbog udijeljenog iznosa (iako oni sami nisu ništa dali), zbog čega ih je Allah žestoko izgrdio u Kur'anu. A potom su ponovo tokom odlaska u bitku licemjeri iznosili sarkastične komentare o vjernicima, što je Allah osudio kao čin kufra, jer su uvrede bile upućene samom Poslaniku, a.s.
Poslanik, a.s., je rekao: “Vjernik je vjerniku brat … on ga ne omalovažava.” [Muslim]. Poslanik nikad nije ismijao drugu osobu (a pogotovo muslimana!); nikad tokom cijelog života s njegovih blagoslovljenih usana nije potekla sarkastična riječ; nikada nije učinio skrivenu gestu, išaret, niti je namignuo s ciljem ismijavanja druge osobe. (Napomena: postoji OGROMNA razlika između “smijati se s ljudima” i “smijati se ljudima”, a ovdje se misli na ismijavanje drugih ljudi).
Kad je Benu Israil optužio Musaa, a.s, da je sarkastičan, njegov odgovor je bio: “Ne dao Allah da budem džahil (arogantna budala).” Jedna od karakteristika Lūṭovog naroda bila je da se okupljaju u svojim klubovima kako bi ponižavali i ismijavali ljude (a današnji društveni mediji, Facebook i Twitter profili su doista poput “klubova” iz prošlosti).
Sarkazam na račun drugih također otkriva osjećaj superiornosti (kibr – oholost) i ukazuje na probleme s vlastitim egom (zbog čega Allah izričito naglašava: “… moguće je da je druga osoba bolja od vas.”). Dakle, čak i kad je kritika opravdana, po svemu sudeći oni koji su sarkastični čine daleko veći grijeh zbog svog sarkazma (ali i ega) od “grijeha” osobe koju ismijavaju. Ponekad je zaista potrebno prenijeti poruku, ali ako je umotamo u podsmijeh i sarkazam, teško da će biti prihvaćena, a stvorit će nepotrebnu mržnju u srcima drugih.
Sarkazam jednostavno nije poslanička praksa i ne može poticati od onih koji žele slijediti poslanikovu tradiciju – posebno ne od onih koji tvrde da su ulema i tragaoci za znanjem (jer su oni nasljednici poslanika).
Molimo Allaha da nas sve uputi na najbolje manire i da nam podari iskrenost, poniznost i prihvatanje na ovom i budućem svijetu!
Autor: Yasir Qadhi
Prilagodila i prevela: Amela Melkić
