Kolumne i razgovori

Ajša Hafizović-Hadžimešić: Tren kao cijeli život

Dok smo kolega i ja ćutke radili bez riječi udarajući po tastaturi u našu radnu sobu uđe kolega iz druge sobe i reče: Selam alejkum. Došao sam samo da vas poselamim i pitam kako ste? Odselamimo mi ovlaš ga pogledavši, ili ne pogledavši, nastavimo svoj posao i čekamo da kaže zašto je došao pa da onda prekinemo kucati. A on ništa, stvarno došao samo da nas pita kako smo…

Ostavimo posao i podijelimo sa njim dvije tri minute u razgovoru koji nas odmori, ali i ponuka da sa vama podijelim jednu crticu iz vremena provedenog u Kairu, a na koju me ovaj kolega podsjeti.

Podsjeti me na mog velikog učitelja iz Kaira, učitelja – trgovca koji mi je održao životnu lekciju samo jednim kratkim, naizgled običnim razgovorom, koji je čini mi se sve potrebnije ponavljati onima koji žele osmisliti svaki tren svog života, da ne bi postali kao mašine koje sve rade samo da bi tek odradili.

Te davne 1985. radila sam u Kairu i često išla u grad nastojeći kupiti poklone za sve koje sam željela obradovati po povratku kući. I tako jednog dana dok sam se žurno vraćala iz grada ugledam u izlogu usputne prodavnice nešto što mi se činilo lijepo za poklona. I onako u žurbi, nakon kratkog selama, odmah s vrata zatražim od prodavca da mi to da. On je sjedio za pultom spuštene glave prema tablji sa čajem koji je lagahno pijuckao i ne pogledavši me kratko kazao: „Nema“. „Kako nema“, kažem ja još uvijek u žurbi i s nevjericom da on ne zna da toga ima pokazujući mu rukom gdje se to nalazi kažem: „Pa zar ne vidiš, eno stoji na polici“. A on meni bez imalo uzbuđenja opet ponovi: “Nema“. A ja, opet, s nestrpljenjem, ali s više poštovanja uporno pokazujući rukom prema polici ponovljam:“ Hadžija, okreni se, eno na polici stoji.“

I podigne moj trgovac glavu, valjda vidjevši da nema šanse da ja shvatim poruku koju mi je pokušavao odaslati, i izrekne riječi koje pamtim do dan-danas kao veliku pouku:

„Okrenuo bih ja glavu da si ti ušla i rekla: Selam alejkum. Kako si? Kako posao? Jesi li se umorio? Da si ičim pokazala da me zaista vidiš i ja bih tebi tako uzvratio, pa bih ti pokazao još bolje od onog što ti vidiš na polici, a možda bih ti dao i bolju cijenu“, govorio je prodavac.

Njegove riječi su me pogodile kao prasak iz vedra neba. Uhvatile me na djelu i to mene koja sam se uvijek trudila da nikoga ne povrijedim i vjerovala da u tome uspijevam… A evo trgovac mi lijepo dokaza da nisam onakva kakvu sebe vidim.

Kad je prodavac vidio da je njegova poruka konačno došle do mene i da me je pogodila, osmijehnuo mi se, okrenuo i skinuo sa police to što sam željela kupiti, ali i još dvije-tri varijante istog izvadi ispod pulta nastavljajući govoriti:

„Pa znaš li da se ove minute neće vratiti. Odoše u nepovrat? Ti bi samo ušla i uzela šta ti treba. Tražiš robu, platiš i izađeš, a mene ko’ da Bog nije dao. Nije važno samo da kupiš to šta hoćeš i gotovo. Nije sva čar tog trenutka u tome. Ni meni nije nikakvo zadovoljstvo tek prodati robu…..“, govorio je moj učitelj – prodavac dok mi je iznosio puno ljepše varijante onoga što sam željela. Zbunjeno sam gledala šta mi nudi i on na kraju odabra za mene poklonivši mi to i uz selam sa osmjehom pomalo prijeteći isprati me riječima: „Nemoj zaboraviti, traži ljepotu u svakom trenu svog života Bogom ti datog i dijeli ga sa drugima. Biće ljepše i tebi i njima, a i korisnije. A samo si „potrošila“ pet minuta više“.

I zaista, u vremenu nakon toga bilo je bezbroj situacija koje su to potvrđivale i u porodici i među prijateljima i na poslu, ali i u prodavnici i na ulici. Svaki tren se može osmisliti, ako si svjestan da je taj tren tvoj život, satkan od niza tih trenutaka Bogom nam datih, koje treba oplemenjivati, a ne prolaziti kroz njih kao da nisu ni bili dio tvog života.

Autorica: Ajša Hafizović-Hadžimešić

Izvor: Preporod, 11/1093, god. XLVII. Tekst dostupan na sljedećem linku: https://www.preporod.com/index.php/sve-vijesti/drustvo/teme/item/7613-tren-kao-cijeli-zivot